Maja Šiprak

Nada je, možda, jedina kazna koju čovjek sam odabire i jedina beskonačnost koju je sposoban nositi.

Iza sedam slojeva tišine, tamo gdje se nebo dodiruje s osamljenošću, rađa se titraj.

On nema zvuk, nema oblik, ali nosi težinu svih svjetova koji su ikada čeznuli za svjetlom.

To je nada, ta neuhvatljiva, maglovita pojava koja se useljava u čovjeka poput nepoznata gosta, donoseći miris kiše u zemlju zahvaćenu sušom, ali i miris paljevine u dom koji još nije izgorio.

Je li ona beskrajni kraj, horizont koji se neprestano izmakne baš u trenutku kada ga dotaknemo, ili tek najsporija, najrafiniranija kazna izrečena ljudskoj duši?

Nada je, u svojoj najdubljoj naravi, paradoks usuda.

Ako je kraj točka u kojoj sve utihne, u kojoj prestaje traženje, a nastupa konačna spoznaja, tada je nada zaista kraj bez kraja.

Ona je vječni odjek koji odbija zamrijeti, pukotina u vremenu kroz koju izire vječnost.

Ona tješi, ali ta utjeha nikada ne donosi smirenje.

Ona donosi odgodu.

U toj odgodi, čovjek gradi kule od oblaka i čeka rasplet koji se, poput sjene u sumrak, izdužuje što više prema njemu korača.

Kada se nada useli u pukotine duše, ona ukida mogućnost konačnog poraza, ali istovremeno oduzima i dostojanstvo mirnog pristajanja na kraj.

Ona nas drži zarobljenima na obali nepostojećeg izlaza, nudeći nam viđenje otoka koji možda postoji samo u odrazu našega vlastitog oka.

S druge strane, nastupa njezino mračnije, hladnije lice.

Ako je trajanje u neizvjesnosti teže od samoga pada, nije li tada nada najsporija kazna?

Kazna koja ne udara bičem, nego vretenom vremena na kojemu se sporo, nemilosrdno namata ljudska patnja.

Kada nada postane zamka, ona prestaje biti dar i postaje polagano usmrćivanje duha.

Ona nas nagovara da preživimo još jedan dan, još jedan sat, još jedan uzdah, obećavajući da će sutra donijeti odgovor, a donosi samo novu neizvjesnost.

Dok nas nada drži za ruku, mi ne krvarimo brzo..., mi kapljemo, polako i nečujno, trošeći vlastite snage na sjenu umjesto na stvarnost.

U tome leži njezina najsurovija elegancija.

Ona ne ubija odjednom, nego nas uči kako umirati godinama, nazivajući to strpljenjem.

Pa ipak, u toj dvojnosti krije se čitava tragedija i ljepota ljudskoga postojanja.

Nada je, možda, jedina kazna koju čovjek sam odabire i jedina beskonačnost koju je sposoban nositi.

Ona je spona između onoga što jesmo i onoga što bismo mogli biti, tanka nit razapeta iznad ponora besmisla.

Bez te kazne bili bismo tek stijene na vjetru, pošteđeni boli, ali lišeni čuda, njome smo hodočasnici kroz vlastitu mlinicu vremena.

Kada se zavjesa konačno spusti i ugasnu svi šapati, ostaje samo tmina.

No, u toj tmini, nečije oči još uvek traže iskru.

Moguće je da je nada zaista i nezaustavljivi kraj bez kraja i najspornija kazna koja se polako uvlači u kosti.

Ali dokle god čovjek podnosi tu kaznu, on dokazuje da u njemu postoji nešto veće od samoga ponora.

Nešto što radije bira vječno čekanje u mraku nego konačno pristajanje na mrak.

U vremenu postoji pukotina, odnosno nevidljivi šav između onoga što jesmo i onoga što sanjamo, koja se rastvara tek kada tama postane dovoljno teška da uguši vrevu svijeta.

U tom bezvučnom međuprostoru, gdje se granice tvarnoga otapaju poput soli u dubokoj vodi, noć prestaje biti samo odsustvo svjetlosti i postaje živo, bezvremeno biće koje udiše našu prisutnost.

Dugo u noć sjedimo na balkonu moja samoća i ja.

Ogrnuti prozirnim ogrtačem od mjesečine, postajemo jedina dva budna svjedoka dana na izdahu. Dok grad spava, ušuškan pod teškim pokrivačem od zaborava, misli se roje poput noćnih leptira prinijetih nevidljivom plamenu unutarnje čežnje.

Svaka misao nosi vlastiti sjaj i vlastitu sjenu, svaki dah ostavlja trag na prohladnom zraku koji miriše na uspomene, na kišu koja je nekada padala i na rečenice koje su morale biti izgovorene, a ostale su zatočene u grlu.

One najviše bole.

Samoća na ovome mjestu više nije strah, niti praznina koja peče.

Ona je izrasla u tihu, dostojanstvenu suputnicu, mudro zrcalo okrenuto prema nepreglednim dubinama iz kojih noću izranjaju davno potopljeni brodovi mojih htjenja, tihih poraza i potajnih pobjeda.

Gledam u ulične svjetiljke čija žuta svjetlost meko miluje napuštene ulice i prazne vene usnuloga svijeta.

U toj nepomičnosti, srce uči usklađivati svoj ritam s tajanstvenim damarom svemira. Sva teška pitanja bez odgovora, sve neizrečene ljubavi i prešućene boli, noćas ne traže rješenje.

One samo traže prostor da budu odbolovane i odslušane u miru.

Prostranstvo tame udiše moje tihe uzdahe, pretvarajući ih u eho koji se gubi u krošnjama uspavanih parkova.

Misli plešu u fluidnom, neuhvatljivom ritmu, jedne nose topli miris davnih dlanova i zaboravljenih osmijeha, dok su druge oštre poput mraza i podsjećaju na neumoljivu prolaznost svega što dotičemo. No, na ovoj uzvišenoj hridi iznad zaspaloga grada, nema osude, nema žurbe ni tjeskobe.

Postoji samo gola, čista istina postojanja, ogoljena do najfinijih, najranjivijih niti duše.

A kada se na najudaljenijim rubovima horizonta počne rađati prva, jedva primjetna plavetna linija, moja će samoća tiho ustati, pognuti glavu i ponovno se stopiti s mojom sjenom.

Nestat će nečujno u maglenom dahu dolazećeg jutra, ostavljajući iza sebe tek mističnu spoznaju da sam u ovim satima, dotičući vlastitu bezdanu tišinu, na trenutak dodirnula samu vječnost.

Prije nego što je prva riječ dotaknula zrak, postojala je njezina tišina.

Svijet je počeo u kaplji, a u kaplji će i utihnuti.

Kada joj prilazim, ne donosim joj glas, već nemir koji traži oblik. Voda ne pamti lica, ali prepoznaje težinu.

Povjeravajuci joj tajnu, ne nailazim na zid.

Svaka moja riječ probija površinu bez otpora, tonući u njezinu hladnu, nijemu utrobu.

Govorim joj polako, dok mi prsti režu njezinu glatku povrsinu. Ispovijedam joj ono što ljudi ne bi izdržali čuti, ljude struktura obvezuje na sud, a voda samo prima.

Ona nema dlanove da me zadrži, ali ima dubinu da me obuhvati.

U njezinu kretanju pronalazim zakon čistog bivanja.

Voda ne posjeduje ništa, pa ipak svemu daje oblik.

Moje se tjeskobe u njoj ne rastvaraju poput soli, već gube oštre rubove, i postaju glatki oblutci na dnu.

Kad šapćem rijeci ili moru, govorim praelementu koji je bio ovdje prije nego što je nastala prva riječ i koji će ostati kad utihne posljednji glas.

Utjeha vodom nije zaborav, već je pristanak na protjecanje.

Na koncu, dok se sumrak spušta nad površinu, granica između moga glasa i njezina šuma nestaje.

Tada spoznajem kako voda ne zrcali mene, nego moje podrijetlo. Moja suza, kap u njezinu beskraju, vraća se kući.

I dok tonem u tišinu njezina večernjeg disanja, dodirujem tajnu, nismo mi ti koji govorimo vodi.

Voda kroz nas samo osluškuje samu sebe.

Jednom je netko mudar rekao da je za pisca najteži trenutak na svijetu onaj kada s milijun ideja u glavi nepomično stoji s perom u ruci, pognut nad mramorno bijelim i turobno praznim papirom i pokušava otpočeti svoje putovanje.

To je moć Maje Šiprak. Ona se manifestira u tome što u svojim pjesmama vrlo autentično i nadasve precizno može prizvati Lare i Penate zagubljenih osjećaja, pa s njima prvo ocrtati, a onda i utkati svod vlastite duše u onom bijelom mramoru.

Kroz poeziju Maje Šiprak proviruje nekoliko predivnih demona… Da, upravo tako – predivnih demona jer kako drukčije opisati snagu erosa kojom isijava podtekst svakog stiha, istovremeno optočenog tugom, popločanog sjetom u euharistiji trenutka sreće.

Maja Šiprak, žena koja vješto oslikava svodove naših emotivnih Kapela, stavlja ih u kontekst lako prepoznatljivih svakodnevice i svojim perom nadjeva kraljevska ordenja običnim riječima. Tada one zasjaju bojama duše, poput male voćke nakon kiše i otpočnu živjeti svoj život.

Poezija Maje Šiprak je tihi korifej finih tkanja duše, njezino pero ima snažnu moć da nas vrati u vremena za koje nismo ni slutili da ćemo se rado sjećati i k tome s užitkom pristati na bol koju traži zauzvrat.

Već odavno poznajem Maju Šiprak, što preko društvenih mreža, što preko zajedničkih prijatelja, njezinih fotografija i glasa sa videa u kojima čita svoje stihove. Maju poznajem najviše preko njene poezije, koja u sebi nosi izuzetan senzibilitet.

Sve su to naslovi njenih pesama u kojima nam ispoveda svoju priču o jednom nedostajanju i traženju, željna za tek malo nežnosti i pažnje. Ne postoje rastanci, jer ljubav je jaka kao smrt, samo ako je njegova čežnja velika, kao što to mogu biti okeani.

„Poezija pod jedrima" je kao „Shallow", kao da čitam o jednoj ljubavi koja se dodiruje tišinama i uništava samu sebe odlazeći od svoje suštine, a zapravo nikad nije ni otišla… jer je zaronila u dubinu talasa, tražeći razloge…

Majina umetnička produkcija u izvesnom smislu sučeljava modernu, oslobođenu ženu sa iskonskom potrebom predavanja osećajnosti i ženstvenosti, dovodeći je u blizak kontakt sa suštinom njenog romantičnog i ranjivog bića – dakle vraća je svojoj suštini. Time ne gubi snagu, naprotiv.

Ljubavna pjesma je poljubac predan na čuvanje podatnom papiru. Onom što čuva tajne, pobožno sakuplja tople suze i miluje dlanove grubom teksturom. Ljubavna pjesma je komadić duše, snene od čežnje, veći od svemira i manji od krila noćnog leptira, san koji sanjamo budni uvijek iznova, a njeni pjesnici…

u nevidljivim
zvjezdanim svjetovima
pjesnici žive
osluškuju ono što drugi ne čuju
gledaju ono
što ničije oči ne vide
plove na oblacima
dovoljno blizu
i daleko
istovremeno
onima
koji ih vole
donoseći čarobni nektar
na usnama
('Pjesnici', Maja Šiprak)

U rukama mi leži nova knjiga Maje Šiprak. Prebirem po stihovima i lagano klizim u carstvo osjećaja i ustreptalosti srca. Riječi teku glatko, puteno, poput svile.

Ako je ljubav ono ultimativno božanstvo, ono je svoju visoku svećenicu našlo u Maji. Njeni su stihovi psalmi što ih vjernici šapću pred spavanje, otkrivajući u njima vlastita nadanja, strahove i ushite.

opraštaš li mi što sam zalutala u tebe
kao dlanom ucrtana sudbina
usidrila se
u predvorju odaja novih početaka
pripremila te za plovidbu
po dinama naših tijela
između dva plava sna
('Sjedinjenje', Maja Šiprak)

Deveta njena knjiga. Deveta zbirka pjesama, razlistava se preda mnom. Pored dosad mi nepoznatih, novih nalazim i dobro mi poznate stihove, ali sada u novom okruženju, novom susjedstvu. Ova je zbirka drugačije posložena. S očitom namjerom, rekao bih. „Maslo" je to Sanje Beraković koja je napravila, kako sama kaže, presjek Majina pjesništva, pletući pritom cijelu priču.

skuhaj kavu
pročitaj redak iz knjige
i zagledaj se u moje oči
gledaju te sa korica zbirke
koju držiš u rukama
hajde
ne smij se
tebi je posvećena
u inat dušebrižnicima
('Onkraj tvojeg srca', Maja Šiprak)

Redaju se stihovi, a noć dobrano kuca na prozor. „Spokoj mojih nemira" knjiga je koju je lako uzeti, ali teško ispustiti iz ruku. Preda mnom su se naklonile emocije, pomilovale me po obrazu prije sklapanja korica.

Laku noć.

dok budna ležiš svjesna praznine
dočekuješ sunce koje će okupati
tvoje nago
dodira željno tijelo
omamljeno slatkim trncima
koji ti niz prepone klize
a bedra se i nesvjesno šire
('Lilith', Maja Šiprak)