Maja Šiprak

Soba je ispunjena tišinom koja nije praznina, već gusto tkivo sjećanja. Na stolu leže njezine riječi, razbacane kao krhotine ogledala u kojima se ne ogleda lice, već fragmenti duše koja uporno odbija pristati na zadane okvire.

Maja ! Ime koje zvuči kao blagi udar vala o obalu, dok iza njega stoji ocean nemira.

Pisati o njoj znači pisati o neuklopljenosti kao o jedinom poštenom obliku postojanja.

Ona ne pripada ovom vremenu buke i jeftinih proglasa. Njezin svijet je izgrađen od finijeg materijala – od niti kiše nad Siskom, od odjeka koraka u praznom haustoru, od mirisa starog papira i neizgovorenih obećanja.

Maja Šiprak korača ovim svijetom kao strankinja koja tečno govori jezikom vjetra, ali zamahuje rukama uzalud pokušavajući objasniti ljudima boju svoje unutrašnje tišine.

Njezina poezija nije bijeg, to je suočavanje i potpuno razotkrivanje. To je onaj trenutak u kupaonici, pred zamagljenim staklom, kada shvatiš da su svi tvoji gradovi zapravo u tebi, a ti si u njima tek podstanar.

U njezine priče i stihove utkani su oštri rubovi. Postoji ta nit u njezinu biću, jedna lirska napuklina kroz koju stalno curi njezina bit.

Ona piše o ljubavi, ali ne onoj s razglednica, već o onoj koja ostavlja tragove zuba na srcu.

Njezina neuklopljenost je njezina najveća snaga – ona je ptica koja je zaboravila kavez, ali još uvijek osjeća težinu neba.

Biti žena!? … kod Maje to znači nositi težinu svijeta na tankim naramenicama ljetne haljine.

Biti pjesnikinja!? … znači pretvarati vlastitu bol u univerzalnu utjehu, čak i kad tebi samoj utjehe ponestane.

Biti odsutna!? … njezino biće je uvijek negdje drugdje, u onim međuriječjima gdje se skupljaju odbačeni snovi.

Gledam njezine zapise na ekranu, u tom modernom prozoru u svijet koji je preuzak za širinu njezine emocije i bića.

Ona se ne snalazi u površnosti; njezina je misao duboka sonda koja traži zlato u mulju svakodnevice.

Njezine su rečenice kao šavovi na rani koja odbija zarasti jer bi zacjeljivanje značilo zaborav.

A ona ne želi zaboraviti.

Svaka njezina pjesma je jedan „ne" upućen ravnodušnosti, jedna mala revolucija u sobi bez prozora.

Maja je ona koja stoji na rubu zabave, promatrajući ljude kako plešu, znajući da je glazba koju ona čuje sasvim drugačija – sporija, sjetnija, i beskrajno ljepša.

Njezin je svijet onaj u kojem su stvari važne tek kad nestanu, u kojem se istina mjeri količinom tišine koja ostaje nakon što se zaklope korice knjige.

Ovo je portret žene koja je odlučila ostati svoja, po cijenu nerazumijevanja. To je njezina jedina domovina – njezina riječ.

Jednom je netko mudar rekao da je za pisca najteži trenutak na svijetu onaj kada s milijun ideja u glavi nepomično stoji s perom u ruci, pognut nad mramorno bijelim i turobno praznim papirom i pokušava otpočeti svoje putovanje.

To je moć Maje Šiprak. Ona se manifestira u tome što u svojim pjesmama vrlo autentično i nadasve precizno može prizvati Lare i Penate zagubljenih osjećaja, pa s njima prvo ocrtati, a onda i utkati svod vlastite duše u onom bijelom mramoru.

Kroz poeziju Maje Šiprak proviruje nekoliko predivnih demona… Da, upravo tako – predivnih demona jer kako drukčije opisati snagu erosa kojom isijava podtekst svakog stiha, istovremeno optočenog tugom, popločanog sjetom u euharistiji trenutka sreće.

Maja Šiprak, žena koja vješto oslikava svodove naših emotivnih Kapela, stavlja ih u kontekst lako prepoznatljivih svakodnevica i svojim perom nadjeva kraljevska ordenja običnim riječima. Tada one zasjaju bojama duše, poput male voćke nakon kiše i otpočnu živjeti svoj život.

Poezija Maje Šiprak je tihi korifej finih tkanja duše, njezino pero ima snažnu moć da nas vrati u vremena za koje nismo ni slutili da ćemo se rado sjećati i k tome s užitkom pristati na bol koju traži zauzvrat.

Već odavno poznajem Maju Šiprak, što preko društvenih mreža, što preko zajedničkih prijatelja, njenih fotografija i glasa sa videa u kojima čita svoje stihove. Maju poznajem najviše preko njene poezije, koja u sebi nosi izuzetan senzibilitet.

Sve su to naslovi njenih pesama u kojima nam ispoveda svoju priču o jednom nedostajanju i traženju, željna za tek malo nežnosti i pažnje. Ne postoje rastanci, jer ljubav je jaka kao smrt, samo ako je njegova čežnja velika, kao što to mogu biti okeani.

„Poezija pod jedrima" je kao „Shallow", kao da čitam o jednoj ljubavi koja se dodiruje tišinama i uništava samu sebe odlazeći od svoje suštine, a zapravo nikad nije ni otišla… jer je zaronila u dubinu talasa, tražeći razloge…

Majina umetnička produkcija u izvesnom smislu sučeljava modernu, oslobođenu ženu sa iskonskom potrebom predavanja osećajnosti i ženstvenosti, dovodeći je u blizak kontakt sa suštinom njenog romantičnog i ranjivog bića – dakle vraća je svojoj suštini. Time ne gubi snagu, naprotiv.

Ljubavna pjesma je poljubac predan na čuvanje podatnom papiru. Onom što čuva tajne, pobožno sakuplja tople suze i miluje dlanove grubom teksturom. Ljubavna pjesma je komadić duše, snene od čežnje, veći od svemira i manji od krila noćnog leptira, san koji sanjamo budni uvijek iznova, a njeni pjesnici…

u nevidljivim
zvjezdanim svjetovima
pjesnici žive
osluškuju ono što drugi ne čuju
gledaju ono
što ničije oči ne vide
plove na oblacima
dovoljno blizu
i daleko
istovremeno
onima
koji ih vole
donoseći čarobni nektar
na usnama
('Pjesnici', Maja Šiprak)

U rukama mi leži nova knjiga Maje Šiprak. Prebirem po stihovima i lagano klizim u carstvo osjećaja i ustreptalosti srca. Riječi teku glatko, puteno, poput svile.

Ako je ljubav ono ultimativno božanstvo, ono je svoju visoku svećenicu našlo u Maji. Njeni su stihovi psalmi što ih vjernici šapću pred spavanje, otkrivajući u njima vlastita nadanja, strahove i ushite.

opraštaš li mi što sam zalutala u tebe
kao dlanom ucrtana sudbina
usidrila se
u predvorju odaja novih početaka
pripremila te za plovidbu
po dinama naših tijela
između dva plava sna
('Sjedinjenje', Maja Šiprak)

Deveta njena knjiga. Deveta zbirka pjesama, razlistava se preda mnom. Pored dosad mi nepoznatih, novih nalazim i dobro mi poznate stihove, ali sada u novom okruženju, novom susjedstvu. Ova je zbirka drugačije posložena. S očitom namjerom, rekao bih. „Maslo" je to Sanje Beraković koja je napravila, kako sama kaže, presjek Majina pjesništva, pletući pritom cijelu priču.

skuhaj kavu
pročitaj redak iz knjige
i zagledaj se u moje oči
gledaju te sa korica zbirke
koju držiš u rukama
hajde
ne smij se
tebi je posvećena
u inat dušebrižnicima
('Onkraj tvojeg srca', Maja Šiprak)

Redaju se stihovi, a noć dobrano kuca na prozor. „Spokoj mojih nemira" knjiga je koju je lako uzeti, ali teško ispustiti iz ruku. Preda mnom su se naklonile emocije, pomilovale me po obrazu prije sklapanja korica.

Laku noć.

dok budna ležiš svjesna praznine
dočekuješ sunce koje će okupati
tvoje nago
dodira željno tijelo
omamljeno slatkim trncima
koji ti niz prepone klize
a bedra se i nesvjesno šire
('Lilith', Maja Šiprak)